Архиве категорија: Priče

Kratka priča: Magla, tama i bezdan

Napomena: Ovaj tekst je nastao kao žvrljotina pre nekoliko dana kada sam bio vrlo nervozan i ljut i poslužio mi je kao ventil za oslobađanje od nakupljene negativne energije. Mislim da je taj metod dobar i preporučujem ga, jer negativnost ne smete da čuvate u sebi. Više puta sam na taj način pisao i tada dobijem tamnu inspiraciju, a listovi papira se brzo pune rečima. Na primer, jedan takav tekst, „Ništavilo“ (pročitajte kasnije), sam objavio na starom blogu i on čeka nastavak, ali se za to još uvek nisu stekli uslovi. 

Pošto volim da uz tekst postavim i fotografiju, a kako nisam imao prigodnu sliku provalije i mraka, odlučio sam da postavim ovu napuštenu, propalu kuću koja se jednim delom uklapa u priču. Kuću sam fotografisao u šumi u Košutnjaku. Tekst koji sledi je samo prekucan i u integralnoj je verziji, bez promena.

napustena kuca
Napuštena kuća u Košutnjaku

Loše vesti stižu sa svih strana, ne možemo od njih pobeći, talasi su preveliki, sve će nas potopiti. Duhovi prošlosti su budni i ponovo jašu, crna je njihova boja, iako je ne želimo, biće i naša.

Kalendar kaže da je proleće blizu, ali mi ulazimo u zimu. Kao u Igri prestola glave se seku, glavešine pomeraju granice, životi im nisu važni, za njih su ljudi samo brojevi i ništa više. Srećni su oni koji dobiju čistu smrt.

Ljudi iz senke izlaze na svetlost, žele vlast, žele da budu prvi, Наставите са читањем Kratka priča: Magla, tama i bezdan →

Leptirica nije imala šansu

ulica noc svetlo

Lebdeći iznad asfalta leptirica je stremila ka svetlu užarene ulične sijalice. Nije znala da dodir sa izvorom svetla predstavlja njen kraj. Međutim, igra sudbine je njoj odredila drugačiju završnicu. Kovitlac jednog automobila ju je povukao ka asfaltu, pritom otevši joj kontrolu nad ionako nestabilnim letom, tako da je Наставите са читањем Leptirica nije imala šansu →

Beogradski sajam knjiga i tviteraši

Prošle nedelje završen je još jedan Beogradski sajam knjiga. Nekoliko godina nisam posećivao Sajam, jer sam knjige kupovao u knjižarama gde imam članske karte, pa sam tokom cele godine koristio popuste. Još uvek kupujem klasične knjige i nisam prešao na elektronske, mada razmišljam da uzmem Kindle. Na kompjuteru ne mogu da čitam romane, a na telefonu sam pokušao, ali mi to jednostavno nije praktično.

I ove godine bih propustio Sajam knjiga da nisam dobio poziv od EU info centra da učestvujem u jednom vrlo zanimljivom projektu. Od ponedeljka do subote, na štandu EU info centra su se okupljali tviteraši i blogeri koji su svojim tvitovima sa oznakom #euprica nastavljali priču koju je započeo pravi pisac. Moj termin je bio utorak sa Nikolom Jovanovićem, Jovanom Panić, Anom Veličković, Marijom Radić i Ivanom Ponjavić, a nastavljali smo priču „Kod kuće u Evropi“ koju je započeo pisac Srđan Tešin. Наставите са читањем Beogradski sajam knjiga i tviteraši →

Odlaskom u prirodu protiv stresa – pet predloga

Svakog dana smo uz kompjutere, i na poslu i kod kuće, a pametni telefoni su nam stalno uključeni. Dok idemo na posao gledamo u ekrane i ne primećujemo okolinu. Takav savremeni život nam donosi puno stresa i nervoze, a samim tim smo umorniji, a posle nekog vremena se može ozbiljno odraziti na zdravlje. Da li ste primetili kada (možda, nekada) odete vikendom u prirodu, da ste rasterećeniji i odmorniji? Kada ste poslednji put bili u prirodi?

Udaljili smo se od prirode, slabe nam instinkti, ali i zdravlje. Nije teško uvesti manje promene u život koje će vam sigurno pomoći. Navešću samo pet stvari koje možete već sutra da uradite, a slobodno dodajte svoje predloge u komentarima. Наставите са читањем Odlaskom u prirodu protiv stresa – pet predloga →

Moje sećanje na bombardovanje 1999.

Bilo je vreme za Dnevnik 2 na RTS-u, baba je napravila uštipke od kiselog testa i ja sam ih, kao po običaju, prvo jeo sa kajmakom, pa posle sa pekmezom. Nisam toliko obraćao pažnju na sumorne vesti, koliko sam uživao u vrućim uštipcima. Tada se odjednom oglasila sirena za vazdušnu opasnost. Zalogaj mi je zastao u grlu. Otišli smo u podrum i tamo sam ostao do jutra, prespavavši na poljskom krevetu na razvlačenje. 24. mart će me uvek podsećati na taj događaj, kao i što ću se sećati početka bombardovanja svaki put kada budem jeo ili samo namirisao sveže uštipke.

Tih prvih dana bombardovanja 1999. sakrivali smo se u podrumu. Deda je jedne večeri, nekih pola sata od uzbune, rekao „Kad će više ovi… Ne mogu više da ih čekam! Idem gore!“. Ja sam par dana spavao u podrumu, a posle sam se vratio u svoju sobu. Ubrzo smo prestali da idemo u podrum svaki put kada bi nam iz vazduha pretile rakete. Bombardovanje i sirena za vazdušnu opasnost, od milošte nazvana „Šizela“ su postali nekakva normalnost. Ipak, svi smo se radovali kada Avram Izrael oglasi prestanak vazdušne opasnosti i kada čujemo Šizelinu sestru „Mirelu„. Наставите са читањем Moje sećanje na bombardovanje 1999. →

Prodavnice u mom kraju kojih više nema

Vest o promeni imena jednog trgovinskog lanca me je odvela u detinjstvo i podstakla sećanje na neke prodavnice kojih više nema. Ovo je tekst o njima.

Pre nekoliko dana sam pročitao da će Delhaize grupa promeniti ime svom trgovinskom lancu Mini Maxi u Shop&Go. Razlog je jednostavan – mnogi kupci nisu videli razliku između Maxija i Mini Maxija, a imali su različite ponude, pa je moglo da se dogodi da je nešto na sniženju u jednoj radnji a nije u drugoj. A kupac ne zna. Pored promene imena, promeniće i izgled objekata, tako da će te male prodavnice služiti za svakodnevne male, brze kupovine. Delhaize već koristi taj brend u par zemalja. Međutim, ono što mi je odmah zasmetalo jeste novo ime – Shop&Go. Odmah sam zamislio situaciju da mi baba javlja da joj u „Šopengou“ kupim kilo limuna jer je na „akciji“. Hmm, teško da ćemo ga tako zvati, jer nismo prihvatili ni naziv Mini Maxi, već smo tu radnju zvali originalno Pekabeta. Navika je čudo, a i dobro ime ne bi trebalo menjati.

Deda Djole
Moj deda Đole u prodavnici „Kod Đoke“ davne 1991. godine

Ovo podsećanje na kratku istoriju lokalne prodavnice me je odvelo u nešto dalja sećanja, o prodavnicama u kraju kojih više nema. Kao prvu moram da navedem radnju Banovog brda, koju je vodio čovek po imenu Đorđe, pa smo tu prodavnicu svi zvali „Kod Đoke“. To je bila prodavnica kakvih sada nema, možda kao današnje „zdrave hrane“ – uđete u radnju i prodavačici govorite šta vam treba, a ona ide od police do police i donosi tražene proizvode. Dakle, nije bila samoposluga. Sećam se da su imali sve dnevne potrebštine, od svežeg bureka i jogurta do kućne hemije. To je bilo vreme kada kupci nisu bili toliko probirljivi. Ali tada smo bili mnogo više ekološki svesniji nego danas. Kisela voda i gazirani sokovi su se prodavali samo u povratnoj staklenoj ambalaži, a za pivo je postojala univerzalna povratna boca, a ne kao danas gde svaki pivski brend ima posebnu flašu. Ukus kisele vode i Pepsi kole mi je bio mnogo lepši u to vreme, možda sam subjektivan. U tu prodavnicu sam dolazio svakodnevno sa dedom Đoletom i psom Žućom. Sedeli smo Наставите са читањем Prodavnice u mom kraju kojih više nema →

Vezani slonovi i (ne)uspeh

Slonče i majka. Foto: Ed Yourdon http://www.flickr.com/photos/yourdon/8227382202/
Slonče i majka. Foto: Ed Yourdon http://flic.kr/p/dx2u6h

Jedan čovek u Indiji je na putu do posla stalno prolazio pored krda slonova. Primetio je da su te ogromne životinje bile vezane samo tankim kanapom za prednju nogu, bez ikakvih lanaca. Bilo je očigledno da su slonovi u bilo kom trenutku mogli da pokidaju kanape, međutim nisu. Video je njihovog čuvara sa strane i pitao ga je zašto slonovi ne pokušavaju da pobegnu. „Pa, kada su bili mladi i znatno manji, koristili smo isti takav kanap da ih vežemo i tada je on bio dovoljan da iz zadrži. Dok su rasli, verovali su da ne mogu da pobegnu. Oni i danas Наставите са читањем Vezani slonovi i (ne)uspeh →