Ovo je kratka horor priča o Zlomarima, strašnim šumskim stvorenjima koja žive pod zemljom. Mali je broj onih koji su preživeli susret sa zlomarima i zato priča o njima lebdi između legende i istine.
Ova kratka priča je nastala na Instagramu, kao deo moje serije fotografija sa horor tematikom, pod oznakom #hororsreda. Iako svaka fotografija govori 1000 reči, hteo sam da ih povežem u jednu celinu. Ona se sastoji od 7 fotografija sa nekoliko rečenica, koje zbirno čine zaokruženu kratku horor priču. Bilo je izazovno napisati priču u opisu Instagram fotografija. Ljubitelji horor priča, nadam se da će vam se svideti Zlomari…
Zlomari
Zimi, kada su noći najduže, čim nestane i poslednji zrak sunca, dlakavi zlomari izlaze iz svojih pećina i zemunica i kreću u lov. Sva živa bića koja se noću zateknu u šumi postaju meta. Stanoje i Jasmina nisu uspeli da stignu svoju treking grupu i nisu znali na koju stranu da nastave. Mrak ih je okružio, a sitne oči zlomara su počele da se pojavljuju iza mračnih stabala…
Pred polazak na desetodnevni treking obilazak planine, starosedeoci su im pričali o mračnim tajnama šume, a posebno o dlakavim zlomarima. Niko u grupi nije poverovao u te priče, jer da postoje takva užasna bića, sigurno bi čuli za njih. Zlomari koji žive ispod tla i koji napadaju sve živo kada padne mrak, delovali su im kao plod mašte da bi se uplašila nevaljala deca. Krenuvši na put, nisu primetili da će najdužu noć u poslednjih 500 godina provesti u šumi, kilometrima udaljeni od bilo kakvog naselja…
Okruženi mrakom iz koga su dopirali čudni krici, Stanoje i Jasmina su znali da moraju da zapale vatru, kako bi bili sigurniji u šumi. Pronašli su staro granje, napravili logorsku vatru i postavili svoj mali šator. A zlomari su ih gledali sa udaljenosti i čekali signal vođe…
Ostatak treking grupe je našao pogodno mesto za logorovanje u šumi, pa su brzo postavili svoje šatore i zapalili veliku vatru. Nisu znali gde su Stanoje i Jasmina, a nisu mogli ni da stupe u kontakt, jer u ovoj oblasti nema mobilnog signala, a satelitski telefon nisu imali. Nadali su se da su njihovi prijatelji takođe našli zgodno mesto za šator i da će ih sutradan nekako pronaći. Posle večere i čaja pojačanog rakijom, smestili su se u šatore i utonuli u san. Vatra je brzo jela složene grane i oko 2 ujutru ostala je samo žar u pepelu. Zlomari su ih posmatrali cele noći i sada se oglasio najveći među njima, krikom pozvavši u napad. Desetine zlomara je upalo u šatore i svojim jakim rukama i kandžama udaralo po usnulim avanturistima. Udovi su leteli na sve strane, a krv se slivala niz šatorska krila. Poštujući naređenje, zlomari su ubili samo muške članove grupe i njihove delove tela odneli u zemunice, dok su žene ošamutili i odneli u pećinu kod svog velikog vođe…
U toku noći Stanoje je osetio „zov prirode“, te je izašao iz šatora da se olakša. Iz vatre je izvukao jednu granu, da mu bude kao baklja, za svaki slučaj. Kad se udaljio desetak metara od šatora, iz mraka ga je zaskočio jedan manji zlomar, zarivši zube u vrat. Stanoje je zabio zapaljenu granu dlakavoj krvopiji u lice, čija je glava postala buktinja, tako da ga je istog momenta pustio. Zapaljeni zlomar je ispuštao užasne krike i valjao se po zemlji, dok se vatra širila po telu. Jasmina je istrčala iz šatora sa štapom za planinarenje i probola stvorenje kroz grudi. Krici su prestali, a Jasmina i Stanoje su stajali zagrljeni pored tela ovog šumskog čudovišta koje je i dalje gorelo. Pored smrada izgorele dlake i mesa, osetili su strah kad su otkrili da zlomar bez dlake neverovatno liči na pogurenog čoveka. Imali su želju samo da živi dočekaju jutro i odu što dalje iz ove proklete šume.
Posle skoro dva meseca noćnog lova životinja i ljudi, zlomari su sakupili dovoljno hrane i povukli su se u svoj podzemni svet. U velikoj pećini nalazile su se glavešine zlomara, koji su bili vidno drugačiji od dlakavih radnika. Dvostruko krupniji od radnika, imali su vrlo malo dlake na svojoj bledunjavoj koži, preko koje su nosili krzna raznih životinja. Nekoliko ih je izdavalo naređenja zlomarima radnicima u kom pravcu treba da kopaju kanale. Iz jedne pećinske dvorane čuo se plač beba. Zarobljene žene iz šume tu su hranile svoje naslednike. Svoje i glavešina zlomara. Već decenijama zlomari se ukrštaju sa ljudima i poboljšavaju svoju genetiku, kako bi mogli da izlaze na površinu i tokom dana. Velika seoba zlomara se uveliko sprema, a čovečanstvo o tome nema nikakvog saznanja…
Dok su tokom dugih zimskih noći išli u lov, zlomari radnici su ostatak godine provodili kopajući tunele i nove zemunice. Glavešine su uvek bile posvećene genetskom poboljšanju i povećanju svoje populacije. Generacije novih, usavršenih zlomara su bile sve bliže ljudskim naseljima, a pojedini su već mogli da izlaze danju iz svojih katakombi. Sunce im više nije smetalo. Sada su konačno probili tunel do kanalizacionih otvora na rubu glavnog grada. Uskoro počinje invazija! Invazija zlomara!