Bilo je vreme za Dnevnik 2 na RTS-u, baba je napravila uštipke od kiselog testa i ja sam ih, kao po običaju, prvo jeo sa kajmakom, pa posle sa pekmezom. Nisam toliko obraćao pažnju na sumorne vesti, koliko sam uživao u vrućim uštipcima. Tada se odjednom oglasila sirena za vazdušnu opasnost. Zalogaj mi je zastao u grlu. Otišli smo u podrum i tamo sam ostao do jutra, prespavavši na poljskom krevetu na razvlačenje. 24. mart će me uvek podsećati na taj događaj, kao i što ću se sećati početka bombardovanja svaki put kada budem jeo ili samo namirisao sveže uštipke.
Tih prvih dana bombardovanja 1999. sakrivali smo se u podrumu. Deda je jedne večeri, nekih pola sata od uzbune, rekao „Kad će više ovi… Ne mogu više da ih čekam! Idem gore!“. Ja sam par dana spavao u podrumu, a posle sam se vratio u svoju sobu. Ubrzo smo prestali da idemo u podrum svaki put kada bi nam iz vazduha pretile rakete. Bombardovanje i sirena za vazdušnu opasnost, od milošte nazvana „Šizela“ su postali nekakva normalnost. Ipak, svi smo se radovali kada Avram Izrael oglasi prestanak vazdušne opasnosti i kada čujemo Šizelinu sestru „Mirelu„.
Kada je gađan Jugopetrol kod Hipodroma, tomahavk se strahovito jako čuo, čak i pored rukama zatvorenih ušiju. Tada sam pomislio da će nas raketa pogoditi. Živim blizu Hidrometeorološkog zavoda, za koga smo bili sigurni da će biti jedna od meta zbog radara. Komšija je jednog dana dobio „proverenu“ informaciju da će te večeri NATO gađati RHMZ. Kada se Šizela oglasila, mi smo, ne znam zašto, umesto u podrume i skloništa, otišli u šumu. Poneli smo ćebad i vodu, pronašli smo dobro mesto – jarugu sa izvaljenim stablom, i tu smo logorovali. Gledali smo u tamno nebo, avione, rakete i našu PVO. „Rusi treba da nam isporuče S-300“ pričali smo, ali cvrc. Rusi nisu pomogli. Vratlili smo se u svoje domove.
Šuma je za vreme bombardovanja bila puna vojske, koja je svakodnevno menjala položaje. Stalno su kopali rovove i skloništa, razvlačili kablove. Kao da su očekivali kopneni napad.
Nama klincima je to vreme bilo najbolje za igru, ikad. Svakog dana smo igrali basket, mini fudbal, kockice… Tada samo uzeli jednu staru metalnu konstrukciju za basket sa obližnjeg igrališta i preneli je u šumu, gde smo napravili naš teren u našem kraju. Tako smo bili na oku roditeljima, a nismo morali da čekamo na red za koš. Taj koš i dalje stoji na istom mestu, ali retko vidim da neko ubacuje loptu kroz obruč. Bombardovanje nas je ujedinilo, bili smo stalno zajedno. Kada je sve to prošlo, druženja su počela da se proređuju i polako nestaju.
78 dana je trajalo bombardovanje Srbije, zemlje koja nije mogla da uzvrati, mada koja je uspela da obori „neoborivi“ nevidljivi avion F-117. Neću pričati o „kolateralnoj šteti“, kasetnim bombama, uništavanju čitave privrede, osiromašenom uranijumu koji od ’99. odnosi živote… Ovo je bio delić priče, onako kako sam ja tada video bombardovanje.
ja sam malo starija generacija i dolazim sa pogranicnog prostora srbije prema Rumuniji .
tih dana pred sam pocetak bombardovanja svima nama je bilo jasno da ce doci do toga samo nismo znali kad ce da pocne, dok tog kobnog 24.03.1999 nije pocelo a sve to je nagovestavao veliki pozar u Rumuniji koji se video golim okom iz mesta gde sam tada ziveo .
kao i svako vece Dnevnik u 20h se nije propustao sve mi je bilo jasno kad su poceli da pustaju u to vreme vrlo poznate pesme kao sto su —volimo te tadzbino nasa– i malo kasnije pesma koja je snimljena na Pink-u —ovo je moja zemlja —– i jos nekoliko drugih kojih se trenutno ne secam . ono sto je bilo jako pozitivno tih 3 meseca je sto se narod nekako zbio u redove nije bilo deljenja po stranackoj pripadnosti svi smo bili jedno, i cuo sam jednu pricu negde na pola te NATO kampanje da su na mostu na mlavi uhvatili jednu osobu koja je postavljala lokator u stvari to i nije bio lokator vec eletronski aparat za navodjenje tzv pametnih bombi…. culo se tih dana da je ta osoba neslavno zavrsila….
mogu reci da su me ti dana umnogome promenili i da na zivot kao takav gledam sasvim drugacije i ljude oko sebe drugacije cenim,
moram dodati da me zbog svega sto se izdesavalo tih dana bombardovanja prilicno nervira stalno potenciranje kako bi srbija trebalo da pristupi NATO-u licno cu , ako dodje do referenduma po tom pitanju, glasati protiv cak i moja cerka koja sad ima 17 godina u razgovoru samnom pita —- Tata zasto u nasoj zemlji sad razmisljaju da udju u NATO kad su nas oni bombardovali— a dete je dakle 1996 godiste i nosi uspomene iz tih dana… ja neznam kako to da joj objasnim da politicari u stvari moraju da nadju balans izmedju zelja i moguceg. mada licno da sam na nekom rukovodecem emstu nebih pristao na prikljucenje toj asocijaciji…eto ovoliko od mene
svima vam zelim miran zivot srecu zdravlje i ljubav !!!
Dragane, puno vam hvala što ste podelili vaše sećanje na bombardovanje. Podsetili ste me na te pesme koje su puštali na TV-u, na čuvanje mostova i proteste u centru grada, na „targete“ koje smo nosili…
Sad dragi prijatelji pokušajte zamisliti kako je bilo u Sarajevu 1200 dana kada je dnevno znalo pasti i 3000 granata plus snajperi.14000 mrtvih od toga 1600 djece.Pogledajte na internetu slike ratno sarajevo i bit će vam sve jasno.Naša djeca isto tako nose grozne uspomene..noga..ruka na cesti je bila svakodnevna stvar.Ipak najteže je bilo pitanje koje me i danas proganja.Kako je to moguće?
I nikako ne treba izbacivati rec agresija.
A sta je drugo bilo nego agresija,ja sam ucesnik dva rata i to sto je NATO radio nasem narodu je agresija nad civilima,unistavanje nase dece i buducnosti. Da negovorim o bombama sa osiromasenim uranijumom pa sad imamo obolelih od raka koliko hoces. Zivim za dan kada ce SAD da propadne a nisu daleko.