Napomena: Ovaj tekst je nastao kao žvrljotina pre nekoliko dana kada sam bio vrlo nervozan i ljut i poslužio mi je kao ventil za oslobađanje od nakupljene negativne energije. Mislim da je taj metod dobar i preporučujem ga, jer negativnost ne smete da čuvate u sebi. Više puta sam na taj način pisao i tada dobijem tamnu inspiraciju, a listovi papira se brzo pune rečima. Na primer, jedan takav tekst, „Ništavilo“ (pročitajte kasnije), sam objavio na starom blogu i on čeka nastavak, ali se za to još uvek nisu stekli uslovi.
Pošto volim da uz tekst postavim i fotografiju, a kako nisam imao prigodnu sliku provalije i mraka, odlučio sam da postavim ovu napuštenu, propalu kuću koja se jednim delom uklapa u priču. Kuću sam fotografisao u šumi u Košutnjaku. Tekst koji sledi je samo prekucan i u integralnoj je verziji, bez promena.

Loše vesti stižu sa svih strana, ne možemo od njih pobeći, talasi su preveliki, sve će nas potopiti. Duhovi prošlosti su budni i ponovo jašu, crna je njihova boja, iako je ne želimo, biće i naša.
Kalendar kaže da je proleće blizu, ali mi ulazimo u zimu. Kao u Igri prestola glave se seku, glavešine pomeraju granice, životi im nisu važni, za njih su ljudi samo brojevi i ništa više. Srećni su oni koji dobiju čistu smrt.
Ljudi iz senke izlaze na svetlost, žele vlast, žele da budu prvi, Наставите са читањем Kratka priča: Magla, tama i bezdan



